Aleksa Šantić

EMINA

Ja nisam nikad video tvog lica,
A pregršt sunca,
Jedina što je pala na moj put,
Bješe iz tvoje ruke.

Sudbina. Snijeg i vjetar i strah.

Jedna jedina radosna
Vijest, što je pala u moj kut
Bješe iz tvojih usta.

Praštaju se putevi tamom i zaboravom.

Jedan čas je stala
Uboga duša, ne znajući kuda s očima,
I drhtala.

Tako je prošao život.
I nikad nisam video tvog lica.

DUŠA


Ja vidim kad na te, topla i bijela,
Kroz tvoj pendžer mala mjesečina pada...
I šum svaki èujem tvoga odijela,
Na dušeke meke kada kloneš mlada...

Kao sjenka tvoja svake te minute
Moja duša prati i uza te dršće...
I ljubice svoje, čežnjama osute,
Prosipa na tvoju stazu i raskršće.

U baštama tvojim ono rosa nije-
To su suze sreæe što ih ona lije,
Pri sjaju zvijezda u tihu pokoju...

U kandilu tvome kada žižak cepti,
Znaj, to duša moja prislužena trepti,
I prosipa na te zlatnu svjetlost svoju.

NE VJERUJ

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime -

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi,
I prelije srmom vrh modrijeh krša;
Tamo gdje u grmu proljeæe leprša,
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Doði, èekaæu te! U èasima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se èvršæe,
Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršæe,
I da silno gorim ognjevima svijem;

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za rijeèi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!

ČEŽNJA

Ženu koju volim, koja je gospa moja,
pokaži mi je, Bože, ako je volja tvoja,
ako ne, smrt mi zadaj.

Nju, koja je svjetlost za ove oči moje,
za kojom stalno plaèem, pokaži mi je, Bože,
ako ne, smrt mi zadaj.

Nju, koju si stvorio ljepšom od svih žena
koje poznam, Bože, pusti da je gledam,
ako ne, smrt mi zadaj.

Nju, koju si dao da je više volim
nego sebe, Bože, daj da s njome zborim,
ako ne, smrt mi zadaj.